Žene, naučite da kažete “NE”!

 

Ženama je po rođenju vrlo često predodređena uloga pola koji „trpi“ više kroz život.

Ona koja obično trpi nepravdu raspodjele kućnih poslova jer je žensko dijete, koja prešutkuje puno toga i trpi i što i ona sama zna da ne treba, a zarad mira i sloge u porodici jer „svoje meso se ne jede“. A onda se to ponašanje kao učenje prenese kao s koljena na koljeno i na novu porodicu, na muža, pa onda zbog i zarad njega- braka, djece, žene trpe puno više nego što bi trebale.

Činjenica da smo pol koji donosi život na svijet i preživi toliki bol potvrđuje da mi i jesmo dovoljno jake da se nosimo sa svim ulogama u životu i sa time da više trpimo kroz život.

Ali bitno je da u tom svemu naučimo reći NE – drugima. Da naučimo reći NE – sebi!

Toliko puno žena robuju kućanskim poslovima, ponekad prevelikoj i (objektivno gledano) nepotrebnoj požrtvovanosti ka djeci, a i kad im se ukaže na to da bi im se olakšalo, često znaju reći: „Ma ne znaš ti kako je meni, ko će ako neću ja…“. To je jer toliko dugo žive na taj način da i ne znaju drugačije i životi drugih zavise od njih. Životi drugi postanu njihov život. I to je razumljivo.

Neke životne uloge se ne mogu birati, neki izbori se ne mogu ponoviti i vrijeme se ne može vratiti. Svaka žena nosi neko svoje, lično, breme. Ali ako ne možete promijeniti, onda barem možete olakšati SAME sebi puno toga. Neće propasti svijet ako ne operete prozore dva puta mjesečno, kako ste SAME sebi zacratale.

Čistite koliko morate!

 

 Žene, naučite da kažete “NE”!

 

 

 

Ne morat na sto svaki dan postaviti baš kompletan ručak. Ne morate svaki vikend posjetiti svekrvu i familiju i ne morate na svim porodičnim događajima biti glavni „organizator“. Ne moraju djeca svaki dan ići u školu u naveče pripremljenim komibnacijama usklađenih boja. Ne morate na poslu biti svakom na raspolaganju.

Ne mora i vjerujte, kad sjednete i razmislite, puno toga što vam troši previše energije, previše vremena, previše snage i živaca, a što radite isključivo zbog drugih, ti drugi i ne primjete to u tolikoj mjeri koliko zaista to jeste.

Ne vide i čak šta više podrazumjeva im se (jer ste majka, kćerka, žena, zaposlenica). I kad im to predočite često znaju odgovoriti onu poznatu: “Pa što to radiš, nije to niko tražio od tebe… Ne moraš toliko!?..”… Ali realno vaša djeca i ne mogu da budu svjesna vaše svakodnevne žrtve kao majke, ali shvatiće sa godinama, sa sazrijevanjem.

Muž ne može da zna (da bi mogao da cijeni) koliko vremena treba za redovno održavanje kuće, jer nikad nije istu održavao jer je u odrastanju, kod većine muškaraca, to bio zadatak njihovih majki.

 

 Žene, naučite da kažete “NE”!

 

To je naprosto tako. Ima i izuzetaka, ali to je većinska realnost. Nemojte da vas boli činjenica da i to što trpite više, dajete više, oni zbog kojih to radite to ne cijene koliko bi trebali. Ne očekujte hvalospjeve i priznanja.

Umjesto toga pronađite način da zahvalite same sebi u ime svih njih. U ime svih drugih zbog kojih trpite u životu i više nego što bi trebali jer to junački “iznosite”!

Umjesto pranja prozora, trosatnog kuhanja svaki dan, svakodnevnog ugađanja djeci, odvojite neko vrijeme za sebe. Ugodite sebi, priuštite sebi nešto što vas usrećuje, smiruje:skuvajte kafu i uživajte u tišni, šetajte, naspavajte se, izvedite majku (i budite sretni ako je imate i ako vam je živa i zdrava) na kolače, otiđite na izlet, u selo sa suprugom, pozovite prijateljicu na kafu i prisjetite se školskih dana, ismijte se.

Naučite se da volite i prihvatate sebe.

Pronađite način da za to vrijeme, koje ukradete tim svakodnevnim obavezama, žrtvama, trpljenju ugodite sebi, pa makar i sitnicama i „napunite baterije“. To su mali, sitni koraci za čovječanstvo, ali veliki za vas, koje ste sami sebi na poslednjem mjestu ugađanja.

I ma koliko nam teško padala predodređena uloga one koja više „trpi“ u svakodnevnici u kojoj “ne mogu ništa bez nas, ne znaju ništa bez nas”, među nama rečeno, taj osjećaj “neophodnosti i svrsishodnosti ” je nama kao majkama, suprugama, kćerkama u jednom segment ličnosti i bitan da se osjećamo kompletnima i zato i uspjevamo da se junački nosimo sa tim svim.

Ali drage moje naučite, ono što možete, olakšati same sebi.

Autor: Maja Despot  (Džejzerka)

Komentari

komentara

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *