Nikada nismo preispitivali prihode naših roditelja – to jednostavno nije bila tema razgovora.
Brza hrana se jela retko jer se smatrala poslasticom, a ne osnovnom vrstom ishrane.
Obroci su bili domaći, sastavljeni od mesa, krompira i povrća – koje nije bilo opcioni dodatak. Nisi hteo povrće? Onda nije bilo ni deserta!
Odrasli smo u vremenu kada smo sami zarađivali džeparac – kosili smo travu, čupali korov, čuvali decu i pomagali komšijama oko poslova.
Nismo dobijali sve što smo poželeli – daleko od toga.
Veći deo dana provodili smo napolju – igrali se, vozili bicikle, trčali s drugarima, igrali žmurke ili išli na bazen. Retko smo sedeli kod kuće.
Flaširana voda nije postojala. Ako bismo pili koka-kolu, bila je u staklenoj flaši, koju nismo bacali. Vraćali smo je u prodavnicu i za to dobijali slatkiš.
Posle škole, prvo smo radili domaći i kućne poslove, pa tek onda izlazili napolje ili dovodili prijatelje. Satima smo vozili bicikle. Morali smo da kažemo roditeljima gde idemo, s kim smo i da budemo kod kuće čim se upale ulične svetiljke.
UČILI smo od roditelja, a ne ponašali se prema njima kao da ništa ne znaju. Njihova reč bila je ZAKON – nije se dovodila u pitanje, i bilo je bolje da to znamo!
Pazili smo kako se ophodimo prema starijima jer smo znali da, ako ih ne poštujemo, sledi ozbiljna opomena. To se nije zvalo zlostavljanje – već vaspitanje!
Otvarali smo vrata, nosili kese iz prodavnice i ustupali mesto starijima, bez da nas iko na to podseća.
Na radiju i televiziji nisu se čule psovke u pesmama i emisijama.
I nikada nam nije bilo dosadno!