Gdje smo izgubili ljudskost?

 

 

Gdje smo izgubili ljudskost?

 

Gdje je nestala ljudskost u ovom 21. vijeku, gdje je nestala ljudska dobrota i ljubav čovjeka ka čovjeku? Gdje je nestalo čojstvo, gdje je nestao, što bi moj deda rekao, obraz?

Da li nove generacije znaju šta to zači kad kažete „dajem riječ“.  Gdje smo se mi to izgubili u ovoj modernoj tehnologiji i u ovom dobu u kome će uskoro roboti zamjeniti  ljude. I da zlo bude veće time se čovječanstvo diči.

Svaki dan u raznim novinama čitamo o sve većem broju novih ljudskih dostignuća u svim sferama koja će nam učitini život lakšim, ugodnijim, praktičnijim. Tehnologija toliko napreduje da mi se čini da ću biti gora od svojih roditelja u neshvatanju iste u narednim godinama.

U tom haosu ljudske pohlepe da živi što bolje zaboravlja taj isti čovjek koliko je on mali i prolazan.  I on i svi mi zaboravljamo svakodnevno nešto jako bito, a to je da smo mi svi na ovoj planeti prvenstveno tu da produžimo vrstu! Sve ostale životne lagodnosti su samo gratis u jednom dijeliću vremena koje se zove naš životni vijek.

A mi sve više idemo pogrešnim putem. Udaljavamo se jedni o drugih. Uzimamo sve zdravo za gotovo, sebični smo u svojim ciljevima. Ne dijelimo osmjehe slučajnim prolaznicima. Namrgođeno lice i opak stav je postao modni trend.

Ne ustajemo starijim u javnom prevozu i feminističke opaske koristimo kao izgovor da za 8.mart ne poklanjamo bakama, tetkama, prijatelicama.

 

 

 

Sve manje imamo goste i rijetko idemo u goste iako sada imamo mogućnost da kupimo gotovu večeru, da namjestimo klimu na idealnu temperaturu i umjesto pranja -sudove samo poredamo u mašinu za pranje suđa. Ne zovemo mi njih, ne zovu oni nas, a i ne moramo jer preko fejzbuka pratimo objave, slike, ko je gdje, šta, pa eto kao da se viđamo. Mrzovoljno pozdravljamo komšije.

Na javnim mrežama stavljamo samo nasmijane slike i mjesta koja smo posjetili da bi se eto vidjelo, da se zna, kao da prkosimo jedni drugima ko živi sretnije, ispunjenije. A toliko praznoće u svima nama.  Zaboravili smo šta je to red.

Mjerilo za suosjećajnost tuđih (tužnih i sretnih) životnih događaja postao nam je lajk kojim te događaje ispratimo. Rokovnik sa datumima rođendana ljudi koji nam znače zamjenili smo fejzbuk podsjetnikom.

Stikerima smo zamjenili pažljivo krivudavo napisane riječi u rođendanskoj čestitci koju smo znali birati po pet minuta tražeći baš čestitku čiji će izgled odgovarati i oslikavati ličnost drage osobe kojoj je poklanjamo.

Prestali smo da pišemo ljubavna pisma i pravimo ručno rađenje poklone, a i što bismo kad  su tu sada poklon bonovi, lakše je. Manjak finansija  i manjak vremena nam je postao izgovor za previše toga.

A isto vremena i možda još manje finansija su imale i generacije prije nas, naše bake i dede, ali su se znale neke stvari. Znalo se da bez obzira na porodične nesuglasice, porodica je svetinja i nema tog izgovora koji je dovoljno dobar da bi se propustio porodični ručak u sedmici.



Znalo se kada se, iz poštovanja ka nečijim godinama, nešto mora i prećutati. Znalo se da se  riječ ne daje tako lako, ali ako se da, ona je svetinja. Vjerovalo se u ljude. Radovalo se ljudima. Znalo se da se pred gosta, slučajnog putnika  dobronamjernika i majstora mora iznjeti piće i meza, taman kasnije ništa u kući ne ostalo. To je red i pitanje obraza.

Ljudi su sve više otuđeniji jedni od drugih, ali više to nije ona nesvjesna faza. Sada smo svi mi već svjesni svega toga.

Svjesni smo da prebrzo živimo, da nam se neke stvari koje su blagoslov podrazumjevaju, da ne provodimo previše vremena sa dragim ljudima, da vrijeme samo ide naprijed i da se ne može vratiti, da djetetu ne treba davati telefon da se igra ali eto to je jedii način da „ćuti“ …. Svjesni smo ali ništa ne radimo po pitaju toga!

Čovjek je čovjeku postao vuk, a ljudi su društvena bića. Kako onda ne shvatamo da trošimo vrijeme i da na pogrešan način pokušavamo doći do onog za čim u biti istinski svi žudmo, čega smo svi gladni – a to je ljudska pažnja, pohvala, podrška.

I kao da je postao neki životni moto da uporno ponavljamo da nas baš briga ko šta kaže, šta ko misli. Ali briga nas je. I u nekoj mjeri nas i treba biti briga.

Nikako da priznamo da ništa ne može zamjeniti čovjeku čovjeka!

Autor: Maja Despot (Džejzerka)

Komentari

komentara

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *