Mama će svom dvadesetogodišnjem djetetu poslati poruku da će padati kiša i da ne zaboravi kišobran.
Zove da vidi kako je za njezine unuke prošao prvi dan škole i odvojenosti od kuće te je li njezina kći stigla do auta prije nego što su joj suze potekle niz lice.
Čuva kćerkinu bebu kako bi se kćerka mogla istuširati i brinuti o svom tijelu nakon poroda.
Šalje poruke svom četrdesetogodišnjem sinu koji ide na službeni put i provjerava je li mu krevet udoban i je li hrana dobra.
Svojoj tridesetčetverogodišnjoj kćeri kupuje slane štapiće kad ide u trgovački centar jer zna koliko ih njezina kći voli.
I ne, ona više ne mora raditi te stvari,
ali ona ih svejedno radi.
Jer majka uvijek želi olakšati život svojoj djeci koliko god može.
Čak i kada su sposobni, odgovorni ljudi i mogu sve učiniti za sebe.
I uvijek želi znati da su sigurni.
Jer majčinstvo ne prestaje kada njezina djeca navrše osamnaest godina, odsele se daleko ili dobiju vlastitu djecu.
Samo se mijenja.
- (Nepoznat autor)